RIP Samir Zubović

Read Time:2 Minute, 26 Second

Poštovani prijatelji,

Ovim putem Vas obaviještavamo da nas je jutros u 06:45 napustio naš kolega,prijatelj,drug,sportski radnik Samir Zubović.

Usljed oboljena od COVID-19 virusa njegovo zdravstveno stanje se jučer pogoršalo i nije mogao pobijediti borbu protiv ove opake bolesti. Neka nas ova tužna vijest još jednom upozori da ovo može pogoditi svakog od nas.

Kada nam odlazi neko drag, ne boli smrt, već boli sve ono što ide poslije. Boli praznina koja nikada neće biti popunjena. Boli nemogućnost da još nešto uradimo za njega. Bole riječi koje nismo rekli, a mogli smo. Bole suze. Bole uspomene. Bole ćutanja…

Boli to što znamo da nikada više nećemo biti zajedno, što nećemo da ga vidimo i što neće da nam se javi. Boli to što će svuda da nam fali i što će uvjek biti taj neko koji nedostaje…

Kada nam odlazi neko drag, ne boli samo njegova smrt već i život koji je mogao još da traje a ugasio se. Bole pobjede podjednako kao porazi, uspjesi podjednako kao neuspjesi i sve se, odjednom, na trenutak, poravna, postaje besmisleno, prazno.

Kada nam odlazi neko drag, odlazi i muzika koju je slušao, ljudi koje je poznavao, snovi koje je sanjao, odlaze njegove dileme, njegove tajne, njegovi strahovi. I sve boli…

Boli kada postavimo pitanje da li je sve bilo uzalud?
Da li smo pogriješili?
Ili, da li je moglo drugačije?
A dobro znamo da nije…

Boli kada se sjetimo da ga nema. Boli svako sjećanje na njega. Bole fotografije. Bole mjesta kojima smo prolazili. Bole riječi koje smo rekli. Bole riječi koje nismo rekli, a morali smo. Bole njegovi prijatelji.

Kada nam odlazi neko drag, ne boli samo bol, boli sve drugo. Boli što zauvjek nestaje i što ga više nigdje neće biti. Boli saznanje da nikada više neće moći da se raduje, da se smije, mašta, trči, plače, voli. Boli sve ono što je mogao da uradi, a nije. Boli sve ono što je tek trebao da prođe, a nije. Boli proljeće, boli sunce, boli more, boli nebo, boli kiša. Boli sve ono što živi bez njega…

Kada nam odlazi neko drag, sve odjednom stane, zaustavi se na trenutak i podseti na prolaznost, na godine koje su prošle i koje će proći. Pravimo iskorak iz sadašnjosti i postajemo dio beskrajne vanvremenske nedokučive staze koja vodi samo u jednom smjeru.

Kada nam odlazi neko drag, odlazimo i mi zajedno sa njim. Jedan dio nas, možda najlepši. Odlazi ono nešto što smo imali sa tom osobom i ni sa jednom drugom. Odlazi sa njim i jedan dio našeg života koji smo proživjeli i koji se upravo njegovim odlaskom završio i pretvorio u sjećanje.

I na kraju, kada nam odlazi neko drag, ne boli smrt, već boli sve ono što ide poslije. A poslije, nažalost, ne ide ništa. I upravo to ništa najviše boli.

Udruženje rukometnih sudija – Sarajevo BiH